Kako doneti dobru odluku?
Svakodnevno se nalazimo u situacijama u kojima moramo doneti određene odluke, bilo da se radi o sitnicama ili o odlukama čije ćemo posledice osećati snažno i dugoročno. Doneti odluku može biti lako, ali doneti dobru odluku često nije nimalo jednostavno.
Donošenje odluka je proces koji podrazumeva biranje jedne od najmanje dve mogućnosti, od kojih svaka ima svoje, za nas privlačne i odbojne strane, a biranje jedne isključuje biranje drugih mogućnosti. Pojedinci se razlikuju prema načinu odlučivanja, zavisno od znanja, prethodnog iskustva, osobinama ličnosti (impulzivnosti odnosno refleksivnosti, neurotizmu, spremnosti prihvaćanja rizika...), a na odlučivanje utiču i situacijski činioci (obaveštenost o mogućnostima koje su nam na raspolaganju, važnost odluke, vreme u kojem odluku moramo doneti...).
Međutim, na donošenje odluka možemo gledati i kao na umeće po kojem se razlikujemo: neki od nas će brzo i možda lako odabrati mogućnost koja će obeležiti mesece ili godine koje su pred njim, dok će drugi utrošiti puno vremena na odlučivanje o gotovo beznačajnim sitnicama. To umeće, odnosno strategiju odlučivanja, možemo razvijati vežbom, kako bismo u situacijama u kojima imamo mogućost izbora, od onoga što nam se nudi odabrali najbolje (iako treba napomenuti da, budući da niko nije savršen, nema osobe koja uvek donosi najbolje odluke).
Nema univerzalnih pravila koja bi nam jamčila donošenje najboljih odluka u svim situacijama, no praksa je pokazala da je veća verovatnost da ćemo doneti dobre odluke i smanjiti doživljaj stresa koji često prati proces odlučivanja ukoliko ih pokušamo postići na sledeći način:
Na samom početku je važno detaljno analizirati situaciju i definisati problem, pazeći pri tom da razdvojimo problem od njegovih pokazatelja i posledica. Npr. nezadovoljstvo odnosima u porodici može biti posledica različitih činioca (različitosti naravi, stresa, finansijskih neprilika, bolesti, alkoholizma i sl.). Takođe trebamo jasno i precizno odrediti ciljeve koje želimo postići.
Pre ozbiljnog pristupa odlučivanju trebamo proceniti koliko je odluka važna, odnosno vredi li uopšte ulagati vreme i trud u nešto što nije bitno ili će se rešiti samo od sebe.
Osećaji su pokretač našeg ponašanja, no ukoliko postanu prejaki, ometaju delovanje "zdravog razuma". Ukoliko nas emocije preplave prilikom donošenja važnih odluka, trebamo se najpre smiriti, a potom polako, što je moguće "hladnije" glave pristupiti rešavanju problema.
Koliko god nam odlučivanje teško padalo, ne bismo ga smeli odgađati (pri tome se misli na odgađanje samog razmišljanja o odluci koja je pred nama i svojevrsnom begu, a ne na razmatranje različitih rešenja i čekanje da "prespavamo" neku veliku odluku). Bitno je ostaviti dovoljno vremena za donošenje važnih odluka, kako ne bismo bili izloženi pritisku, no pri tome treba svakako voditi računa o tome da ne odugovlačimo na račun realizacije. Ne smemo zaboraviti da odlučivanje nije sama sebi svrha, nego nakon toga tek treba uslediti ostvarenje odluke i postizanje željenog cilja.
Odluka će biti kvalitetnija što više informacija o mogućnostima koje nam se nude imamo na raspolaganju. Zato bismo trebali uložiti dodatni napor u prikupljanje informacija, pogotovo iz više nezavisnih izvora.
Ne smemo se ograničiti na prvo rešenje koje nam padne na pamet (bez obzira na to koliko nam se ono činilo dobrim), nego bismo trebali pokušati iznaći što više rešenja (i pri tome upotrebiti maštu) i zapisati ih kako ih ne bismo zaboravili. Velika prepreka pri rešavanju problema je upravo ustrajanje na rešenju koje očito ne daje željeni rezultat, što je praćeno osećajem frustracije, budući da se trudimo i ulažemo energiju, a zapravo se vrtimo u krug. U tom je slučaju dobro malo predahnuti i potom pokušati sagledati čitavu situaciju iz drugog ugla.
Svaku mogućnost treba posebno analizirati, uzimajući u obzir pozitivne i negativne posledice (posebno dugoročne), pazeći da ne upadnemo u zamku traženja rešenja koja nam se u tom trenutku čine najbržima, najlakšima i najbezbolnijima. Ono što nam trenutno najviše odgovara često nije najbolje za nas i naše bližnje. Ovde se nikako ne sme zanemariti praktična strana - trebamo dati prednost onome što možemo provesti u delo (dakle, trebamo voditi računa o vlastitim mogućnostima, sredstvima koja su nam na raspolaganju, sposobnostima, vremenu...).
Imajte na umu staru izreku prema kojoj je više glava pametnije, stoga se ne ustručavajte potražiti savet nezavisne i kompetentne osobe. Međutim, traženje saveta nikako ne smemo mešati sa očekivanjem da druga osoba odluči umesto nas i da na taj način na nju prebacimo odgovornost, pogotovo ukoliko se radi o odluci koja će se dugoročno odražavati na naš život.
Savet osobe koja nam je bliska dvosekli je mač - s jedne strane se radi o ljudima koji nas dobro poznaju (dakle, mogu predvideti naše ponašanje u određenim situacijama, proceniti koliko smo sposobni da se u njima snađemo, kao i proceniti naše zadovoljstvo ishodima tih situacija). Međutim, bliske osobe se često toliko užive u naš problem da nisu ništa objektivnije od nas samih. Takođe treba izbegavati pitanja odnosno pretpostavke kao što su "Što bi ti učinio/la da si na mom mestu?". Bez obzira na odgovor koji dobijamo na to pitanje, iskrenost nama bliske osobe i želju da nam pomogne, ne smemo zaboraviti da ta osoba ipak nije u našoj koži i da je lakše raspravljati o tome "što bi bilo kad bi bilo" nego rešiti konkretan problem kad se sa njim susretnemo. Osim toga, ljudi se međusobno razlikuju, pa ono što je najbolje za jednu osobu, ne mora nužno biti dobro i za nekog drugog.
Neretko posledice naših odluka osećaju i naši bližnji, saradnici na radnom mestu itd. U takvim situacijama treba biti naročito oprezan i voditi računa i o njihovoj dobrobiti. Ukoliko očekujemo da će se posledice naših odluka odraziti na čitavu porodicu, u njihovo donošenje svakako trebamo uključiti i druge članove.
Kao što je već spomenuto, odlučivanje nije cilj, nego korak koji nas vodi prema određenom cilju. Ni genijalna rešenja niti najbolje odluke ne vrede ništa ukoliko ih ne provedemo u delo. Zbog toga se, kad donesemo odluku, ne smemo olako opustiti jer nas posao tek čeka.
Na kraju, kad donesemo i realiziramo odluku, dobro je osvrnuti se unatrag i proveriti je li naš odabir zaista bio najbolji, odnosno analizirati čitav put koji smo prešli kako bismo eventualno otkrili gde smo pogrešili i tako izbegli pogreške u nekim budućim situacijama. Na greške ne bismo trebali gledati previše kritično jer se one svakome mogu dogoditi, ali na njima uvek možemo ponešto naučiti!
Kad jednom razvijemo strategiju donošenja odluka, primenjivat ćemo je spontano čak i onda kada nemamo dovoljno vremena na raspolaganju, pa smo prisiljeni preskočiti neke navedene korake, jer ćemo ih primenjivati i bez da smo ih u potpunosti svesni.